Dragogna sa vrha Afrike

Nastavljamo sa putopisnim serijalom. Ovaj put vam donosimo izvješće našeg člana Roberta Dragogne sa vrha Afrike 🙂

13.08.2013 … negdje na obroncima Kilimanjara…

 

„Pole, pole” (polako , polako) – obratio nam se naš vodič Mdame čije će nas nasmijano lice pratiti sljedećih šest dana na našoj Kilimanjaro avanturi. Tim riječima kao da nas je odmah želio upozoriti da ovoj planini, koju je još Hemigway opisao kao „as wide as all the world” , treba pristupiti polako i sa velikim poštovanjem.

Naše šaroliko društvo od 12 “izgubljenih” što Iraca, Engleza, Amerikanaca i Australaca (i jednog Nijemca da budemo precizni) odabralo je za uspon Machame rutu koja se penje južnim obroncima Kilimanjara od vlažne i blatnjave džungle, preko alpske pustinje i golih kamenih puteva sve do Base campa na 4700 m.n.v. i onda do samog vrha.


Iako dužine jedne prosječne ultre, penjanje je otežano problemima koje nam zadaje visina. Sa tom visinskom razlikom od gotovo 4300 m (od Machame gate na 1640 m do vrha od 5895m) svi se borimo kako znamo i umijemo. Bilo je tu dilanja svakojakih tableta, vitamina, raznih preparata i vode u neizmjernim količinama ali na kraju smo svi više ili manje pokleknuli.

Od svih dana zadnji uspon, na sam vrh, bilo je nešto čega ćemo se sjećati do kraja života. Buđenje u 23.00, malo toplog čaja i zabundani u skafander, kape i rukavice krećemo na -25 stupnjeva prema vrhu. Uspon pomalo podsjeća na zapadni obronak Učke – strma staza koja se diže cca. 1200 m. Uvlačimo se u dugu zmiju čeonih lampi koja se pogrebnim korakom migolji prema vrhu. Za svaki korak treba neizmjerno puno energije i sve tegobe koje smo danima osjećali zbog visine postaju sve intenzivnije. Ali koliko god teško bilo, nitko ne odustaje.

DSC00644Uz pomoć naših vodiča, gotovo četveronoške, nakon šest sati stižemo na rub kratera – Stella point 5750 m.n.v. Ono što vidimo oduzima nam dah (ono malo što je preostalo). Pred nama se otvara jedan potpuno novi svijet. Sunce koje upravo izlazi na horizontu obasjava gotovo mjesečev krajolik crnog vulkanskog grotla koje izranja iz mora oblaka ispod kojeg ostaje naš usnuli svijet. Bijeli ledenjaci, stari gotovo 12000 godina, čine ovaj krajolik još nestvarnijim. A tamo nešto dalje smiješi nam se Uhuru Peak ( 5895 m.n.v), najviši dio grotla, vrh Kilimanjara i najviši vrh Afrike. Od njega nas djeli svega 1 km puta ali nam do tamo treba gotovo sat vremena. Kada napokon stižemo emocije su neopisive. Sreća, zadovoljstvo ali i neizreciva izmorenost. Slijedi neizbježno slikanje i brzim korakom spust u nešto ugodnije nizine.

Spuštajući se, sliježu se emocije. Na napokon ugodnih + 20 stupnjeva i sa Kilimanjarom u pozadini misli lutaju tim velikim prostranstvima. Jednom je netko rekao „ne možeš nikada osvojiti planinu, možeš osvojiti samo samog sebe” i zaista ove veličine uče nas upravo skromnosti i poniznosti.

Na kraju ove avanture naši domaćini, njih skoro 40 pozdravljaju nas uz pjesmu Hakuna Matata – u prijevodu „no worries” i stvarno nakon ovakvog puta sve nekako izgleda lakše, a nama ostaje samo utažiti žeđ u velikoj boci „Kilimanjaro lager„ pive (proizvedene od fermentiranih banana) sa odličnom porukom „If you can’t climb it, drink it”.

Leave a Reply